fbpx
Your API key has been restricted. You may upgrade your key at https://www.weatherbit.io.

Da li želite da vaše dete bude poslušno ili srećno?

Mnogi roditelji su ubeđeni da je za detetov razvoj dovoljno da vole svoje dete i da mu na sebi svojstven način pokazuju ljubav. U ime ljubavi neki su strogi ali pravični, drugi su nežni i popustljivi, treći balansiraju negde između ove dve varijante, a svi veruju da rade najbolje za svoje dete kako bi ga “izveli na pravi put” i “napravili od njega čoveka”. No, da li je deci to dovoljno i da li su ljubav i vaspitavanje dovoljni da dete izraste u srećnu, stabilnu, emotivno zrelu i funkcionalnu osobu?

Možda je ipak pravo pitanje za početak šta je ono što želimo za svoje dete? Da li nam je važno da ono bude poslušno, pristojno i lepo vaspitano, ukratko – dobro dete, ili na prvo mesto stavljamo to da je dete zadovoljno, radosno, autentično, samopouzdano, jednom rečju – srećno? Ukoliko vam je važnije da dete bude srećno, onda će vas verovatno zanimati i da saznate šta je potrebno da pružite detetu kako biste to postigli. E tu dolazimo do ključnog pitanja s početka teksta – da li su ljubav i vaspitanje dovoljni, ili je potrebno da deci pružimo nešto drugačije kako bismo podstakli njihov pravilan emotivni razvoj.

Voleti znači namirivati primarne potrebe

Stav razvojne psihologije koja sve više prevladava u odnosu na bihejvioralnu koja je do skoro imala primat kada je u pitanju podizanje dece, je da je odnos koji se formira između roditelja i dece ključan za pravilan emotivni, psihološki i socijalni razvoj deteta. Pristup povezujućeg, prirodnog roditeljstva, podrazumeva da u odnosu roditelja i deteta preovlađuju stanja sigurnosti, namirenosti, doživljenosti, viđenosti, bliskosti, poverenja, pripadanja i prihvaćenosti. Sva pobrojana stanja zapravo spadaju u primarne potrebe, pa ćemo ukratko objasniti šta neki od ovih pojmova podrazumevaju.

Sigurnost

Za dete je pre svega neophodno da oseti stanje sigurnosti i to već od prvih dana i prvih udisaja. Sve ono što se događa u prvim danima nakon rođenja ima veliki uticaj na to kakvi ćemo biti kad odrastemo, odnosno da li će u nama preovladavati osećaj sigurnosti ili straha. Ukoliko u prvim danima, pa i satima, nemamo kontakt sa mamom, vrlo je verovatno da će stanje straha biti dominirajuće u nama, i da će nas, verovali ili ne, pratiti kroz ceo život.

S druge strane ako je prvi kontakt sa mamom dobar, i ako se osećaj sigurnosti nastavi kroz rani period odrastanja, u sebi ćemo kroz ceo život nositi osećaj da je svet dobro i sigurno mesto. Upravo zbog toga je sve više pobornika porođaja kod kuće, kod kog je majci omogućeno da prve sate i dane bude nerazdvojna od svoje bebe.

Naravno osećaj sigurnosti se kroz odrastanje menja, i ukoliko je mama nakon lošeg starta i nedovljne povezanosti sa bebom u prvim danima, kasnije sa detetom razvila sigurniji odnos, to onda može da nadomesti ono što je u prvim danima propušteno. Ono što je bitno je da se dete i dalje kroz odrastanje dete oseća sigurno uz roditelja, a ne da mu roditelj bude izvor straha, pretnji, uslovljavanja…

Poverenje

Osnovni preduslov za svaki kvalitetan odnos je uzajamno poverenje. U periodu formiranja koji je najizraženiji do detetove treće, pa i šeste godine, za dete je jako važno da ima poverenje u roditelja i da zna da ga on nikad neće izneveriti. Uzmimo kao primer dete čiji roditelji treba da odu na put, a dete treba da ostane sa bakom i dekom na nekoliko dana. Ako roditelji kažu detetu da će se vratiti vrlo brzo, a onda ih nema par dana, jasno je da će dete izgubiti poverenje. Mi o tome često ni ne razmišljamo, mislimo da je detetu ipak ok, teši nas to što nam kažu da ne plače, da se lepo zabavlja sa bakom i dekom, a ne znamo da je ono možda prekinulo kontakt sa svojim emocijama jer su strah i bol bili prejaki za njegov nejak sistem. Ovoga često nismo svesni sve dok ne odrastemo i susretnemo se sa problemom da stalno sumnjamo u svoje partnere, pa kroz psihoterapiju dođemo do toga da je koren našeg nepoverenja u partnera upravo u tome što smo kao mali često bili iznevereni od strane roditelja.

Za dete je dakle od ključnog značaja da veruje roditelju, jer se tako uči poverenju u život i u druge ljude.

Doživljenost

Ovo je nešto o čemu vrlo retko razmišljamo i često nismo ni svesni u kojoj meri je za dete neophodno da bude doživljeno od strane roditelja i to baš onakvo kakvo jeste u svojoj suštini. Šta konkretno znači da doživimo dete onakvo kakvo jeste? To znači da osetimo kako se ono oseća u sebi, generalno i u pojedinim situacijama, i da mu dopustimo da bude spontano i autentično. Takođe za dete je jako važno da ima slobodu da izrazi sva svoja emotivna stanja, da ima svoje ekspresije koje neretko uključuju i ispoljavanje „negativnih“ emocija (ovo je velika tema o kojoj će biti reči nekom drugom prilikom), uključujući i one koje smatramo negativnima kao što su bes, strah, tuga… Tako recimo ukoliko se dete oseća tužno, potrebno je da ga pustimo da se isplače, da ga u tome čak podstičemo uz pružanje podrške. Na taj način dete dobija poruku da je ok da se oseća tako kako se oseća, drugim rečima da je ok takvo kavo je, a istovremeno mu postaje lakše. Isto tako, to znači da pustimo dete i da izrazi svoj bes i da ga zbog „ispada besa“ koji ponekad prelazi i u temper tantrum ne odbacimo već da i tada budemo uz njega i da ga podržimo. Osećaj doživljenosti dete ima i kada oseća da je za roditelja značajano, posebno, jedinstveno, vredno pažnje i ljubavi.

Ovo su samo neke od osnovnih primarnih potreba deteta, i valja znati da su deca “programirana” da od roditelja očekuju da namire te potrebe. Drugim rečima za detetov razvoj je neophodno da ga roditelj voli, ali za razliku od većine nas koji ljubav doživljavamo kao emociju, da bi dete imalo osećaj da je voljeno neophodno je da ispunjavamo njegove primarne potrebe.

Važno je da napomenemo i da nema univerzalnog pravila za podizanje dece i da treba voditi računa o tome kog je dete uzrasta, kakvog je temperamenta i senzibiliteta, kroz kakve situacije i promene trenutno prolazi (da li je recimo nedavno krenulo u vrtić pa je od tada često drugačijeg raspoloženja…) i slično. Dakle ne postoji univerzalan recept za podizanje dece, već je potrebno da upoznamo svoje dete, ali i da se povežemo sa samima sobom, da slušamo svoje instinkte i prirodne porive kada je roditeljstvo u pitanju. Otuda i koncept “Prirodno roditeljstvo” koje nas upoznaje sa detetovim primarnim potrebama, i koji nas uči da u sebi prepoznamo šta je ono što je našem detetu od nas najpotrebnije.

Preuzeto: Mojpedijatar.co.rs

Tagovi:
Pročitajte još: