fbpx
Your API key has been restricted. You may upgrade your key at https://www.weatherbit.io.

Emocije stvaramo sami

Mnogima je teško da prihvate da je naša realnost odraz onog što je u nama na različitim nivoima našeg bića. Lakše je kriviti druge i sebe predstavljati žrtvom. Tek kada preuzmemo odgovornost za sve što nam se dešava, čak i kada ne razumemo zašto je to tako, na mnogo smo boljem putu da prevaziđemo problem. Ako želimo drugačiju realnost, moramo krenuti od rada na sebi.

Zašto raditi na emocijama? Često se čuje komentar – zašto bismo menjali emocije, ljudi smo, normalno je imati emocije, to pokazuje da smo živa bića. To je tačno i emocije su naš neophodan deo.

Ono što je problem jesu:
*zaglavljene emocije, one koje nisu obrađene, a velike su šanse da ih svi imamo do nekog stepena i sigurno će nam kao takve stvarati probleme u životu
*emocije koje stvaraju reakciju i onemogućavaju nam da komuniciramo hladne glave, koristeći efikasno analitičko-logičku funkciju, a i intuiciju
*emocije koje nas vode u pravcu u kom ne želimo zbog svoje energetske prirode, jer slično privlači slično

Loš osećaj je često bez razloga
Emocije mogu da doprinesu da se osećamo mizerno, da patimo, a nema potrebe da se tako osećamo. Ako možemo nešto učiniti da izmenimo situaciju zbog koje se osećamo tako, dobro je da to i učinimo, a ako ne, onda možemo da prihvatimo situaciju kakva je, da izvučemo pouku iz situacije koja je prouzrokovala emocije i primenimo tu lekciju u budućnosti. To je sve što možemo da uradimo.

Međutim, problem je u sledećem: kada imamo jake emocije bilo koje vrste, tada je naše viđenje situacije ograničeno, tj. mi ne sagledavamo situaciju iz više uglova, Sl.10 nego samo iz onog koji je vezan za emociju koju osećamo. Zato nam je teško da prihvatimo određenu situaciju ili da vidimo drugačiji izlaz. Uklanjanjem  jakog emotivnog naboja, a ne potiskivanjem, najčešce automatski dolazi do kognitivne promene i oba ova problema nestaju. Tada možemo ili prihvatiti situaciju gledajući na nju drugačije, ili/i ćemo dobiti ideju za novo rešenje situacije.

Zapisi na našim zidovima
Ovo je metafora koja potiče od osnivača tehnike emocionalne slobode i koja zaista fantastično metaforički objašnjava kako je svako od nas „oblikovan“ od rođenja, ili još pre rođenja. Neko čija majka se dobro namučila na porođaju, a time je i jadna beba doživela gomilu šokova, stezanja, davljenja pupčanom vrpcom i na kraju pljesak po goloj guzi, neće dobiti baš najlepše prve zapise. Npr. oni koji se dave pupčanom vrpcom, najčešće u životu budu „dežurni da brinu“. Naći će uvek razlog zbog čega će se brinuti i kad stvarnog razloga nema. Neki će se sigurno prepoznati u ovome, ili će ih drugi prepoznati, jer takve osobe često nisu ni svesne da to čine.

Od malih nogu učimo od roditelja, baka i deka, negovateljica, učiteljica, drugara, društva kom pripadamo. Sva  naša čula beleže sve što se dešava oko nas, bez obzira na to da li smo toga svesni ili ne: čulo ukusa, mirisa, dodira, sluha, vida. Sve što smo iskusili  i čemu su nas učili postaje „zapis na našim zidovima u palati naših mogućnosti“ kako kaže Geri Krejg, osnivač tehnike emocionalne slobode. Od kada se nađu na tim zidovima, ti zapisi postaju naša istina i naša merila vrednosti, naša verovanja, i govore nam celog našeg života. Oni su formirani da bi nas zaštitili i omogućili nam da preživimo.
Treba da naučimo da šporet peče, da igla bode i može da povredi, šta je lepo, šta nije lepo, šta je vrlina a šta nije i još mnogo toga. Neki zapisi šapuću, neki viču, jer smo čuli i iskusili istu stvar mnogo puta. Do druge godine života svako od nas može da ima čak i do 500,000 iskustava, tj. zapisa. No, nisu svi zapisi na zidovima naše palate mogućnosti isti. Sl.11 Neki nam ne koriste, nego nas sabotiraju u pokušajima da nešto postignemo u životu. Koliko nas je čulo: „pare ne rastu na grani“, „nema hleba bez motike“, „svi u našoj familiji pate od srca (šećerne bolesti ili…)“, „ako te ništa ne boli kad ustaneš a imaš preko 40 godina, štipni se da proveris da li si živ“, „moja mama je umrla u 60- toj od šloga, šta  ja mogu onda da očekujem“, „svako ko danas ima para je lopov“.
Da li vam nešto od ovog zvuči poznato? Šta mislite, kakve su šanse nekog ko je mnogo puta čuo „svako ko ima para je lopov“, da bude finansijski uspešan? Ako ste odgovorili: slabe, htela bih da vas utešim. Iako je taj odgovor tačan, zapisi na našim zidovima, kako kaže Geri Krejg, nisu uklesani u kamen, nego su ispisani kredom i mogu da se izbrišu i zamene novim. Kakvo olakšanje!

 

Verovanje nije isto što i stvarnost
Najveći broj naših verovanja nastaje u najranijem detinjstvu, mada se nastavlja i dalje do kraja života. Uglavnom nastaju kao rezultat direktnog ličnog iskustva, posmatranjem tuđih iskustava bilo direktno bilo indirektno (TV, filmovi, igrice), ili učenjima od onih koji su za nas autoritet. Najveći autoriteti su obično roditelji, tj. stratelji, učitelji, treneri, mediji i svi ostali koje neki pojedinac prihvata kao autoritet za njega.

Iako je svrha našeg sistema verovanja da nam pomogne da opstanemo u životu, mi često prihvatimo kao svoja tuđa ograničavajuća verovanja koja nam uopšte ne koriste u životu, nego nam nanose štetu. Često su to istinska verovanja onih koji nas nešto uče, a nekad to mogu biti i reči u koje osoba koja nam je rekla ni sama ne veruje, mada ih je izrekla u najboljoj nameri da nam pomogne u nekom periodu života. Tako, na primer, osoba kojoj je baka često govorila da će je napasti „mrakan“ i možda za sva vremena ukrasti ako ide sama van kuće po mraku, može da razvije iracionalan strah od mraka, kao rezultat podsvesnog programa da nije bezbedno biti u mraku.

Naša realnost je ogledalo naše unutrašnjosti
Mnogima je teško da prihvate da je naša realnost odraz onog što je u nama na različitim nivoima našeg bića. Lakše je kriviti druge i sebe predstavljati žrtvom. Tek kada preuzmemo odgovornost za sve što nam se dešava, čak i kada ne razumemo zašto je to tako, na mnogo smo boljem putu da prevaziđemo problem. Ako želimo drugačiju realnost, moramo krenuti od rada na sebi. Okrivljavanje i optuživanje drugih možemo smatrati nekom vrstom predavanja naše moći, tj. sudbine, u tuđe ruke a to nije nimalo dobar položaj ni za koga. Tek kada preuzmemo odgovornost za sebe i sve ono što nam se dešava, mi vraćamo tu moć sebi i možemo nešto učiniti da izmenimo situaciju u kojoj smo.

Preuzeto: Zdravahrana.com

Tagovi:
Pročitajte još: