Odlazak jedne od najlepših žena na svetu, glumačke dive Đine Lolobriđide

Đina Lolobriđida

Rođena je kao Luiđina, 4. jula 1927. godine, u italijanskom gradiću Subijaku. Iako je čitavo detinjstvo i mladost provela u oskudnim uslovima, uzevši u obzir da je vihor Drugog svetskog rata obeležio te periode njenog života, uspela je da svojom upornošću i energijom izdejstvuje svoj odlazak u Rim, gde je studirala Akademiju lepih umetnosti. Ubrzo je, na takmičenju za Mis Italije, zauzela treće mesto, što je bilo sasvim dovoljno da je zapaze bukvalno – svi.

U Rimu je, zbog svoje raskošne lepote i prirodnog data, bila veoma zapažena u umetničkim krugovima, a jedan od agenata čuvenog filmskog studija „Ćinećita“ uvideo je svu njenu vedrinu i fizičku privlačnost koja bi pogodovala ekranima, pa se Đina veoma brzo vinula u zvezde, a Italiju, poniženu ratom, vratila na pijedestal umetnosti. Đina je predstavljala u očima javnosti sve ono što je i Italija značila ljudima širom sveta, pre rata – bila je lepa i nosila je izuzetnu radost življenja sa sobom. U to doba, italijanska filmska produkcija, već u procvatu, nije se libila da role dodeljuje naturščicima. Već sa 20 godina dobila je ulogu na filmu „Crni orao“, a za tu minijaturu primala je čak 1000 lira dnevno. Iste godine udala se za slovenačkog lekara Milka Škofiča, a potom dobija još uloga koje će je proslaviti. Mediji širom sveta slavili su njenu raskošnu lepotu i nazivali je neponovljivom. Već na samim počecima karijere, pojedini novinari naveli su da Đina, a ne Vespa, treba da bude „udarni izvozni proizvod Italije“, odnosno svojevrsni brend, i čini se da nisu bili daleko od istine.

U Holivud se otisnula početkom pedesetih, na poziv medijskog modula Hauarda Hjuza, ali je odbila ponuđenu ulogu, budući da joj nije ispunjen uslov da se tekst ugovora prevede na italijanski. Demonstrativno se vratila u Italiju, gde je dobila enorman broj ponuda za posao i narednih nekoliko godina Đina je bila hiperproduktivna na filmskom platnu.  Predano je učila engleski i francuski, pošto su njene težnje za slavom bile šire od granica Italije. Tako je ekspresno postala najtraženija evropska glumica.

Gde god se pojavila, izazivala je izuzetno interesovanje. Za ulogu u filmu „Najlepša žena na svetu“, Lolobriđida je nagrađena Nagradom „David di Donatelo“, a proglašena je i za najbolju glumicu 1956. godine. U navedenom filmu ekranizovan je život Line Kavalieri, a Đina je za te potrebe otpevala arije iz „Toske“.

Mediji su, potom, pokrenuli „tihi rat“ između Đine Lolobriđide i Sofije Loren, koji nije utihnuo gotovo pet dugih decenija. Sukobi su se svodili na to koja je lepša i bolja glumica, a Đina je mnogo godina potom izjavila da je ona želela „da bude umetnik više nego bilo šta drugo“, kada je upitana da li smatra da su ona i Lorenova „seks simboli“.

Nije bila interesantna samo umetničkom svetu. Interesovanje za Đinu iskazali su i brojni svetski državnici, koji su se utrkivali da joj prirede prijem – od Kastra, Perona, do Tita i kraljice Elizabete II.

U vreme Tršćanske krize, kada su Italija i Jugoslavija bile u poprilično zategnutim odnosima, italijanski novinar Titu je postavio pitanje da li postoji bilo koja ličnost iz Italije koja je prihvatljiva da Tito sa njom razgovara, na šta je on odgovorio da je to upravo – Đina. Da Đina taj šarmantan gest nije zaboravila, svedoči činjenica da je, 1973. godine, uoči gostovanja na beogradskom FEST-u, izrazila želju da se susretne sa Titom, a ondašnji novinari preneli su vest da „Lolobriđida smatra da je drug predsednik jedna od najznačajnijih ličnosti našeg vremena, te joj je davnašnja želja da može da ga pozdravi, a ona kaže i da je njen sin polu Jugosloven i da smatra Jugoslaviju svojom drugom domovinom“. Tito ju je ugostio, ni manje ni više, na Brionima, a tom prilikom su njih dvoje, oboje pasionirani ljubitelji fotografije, uradili jedno drugom nekoliko fotografija.

Sa svojih trideset godina, rodila je sina Andreja, a za potrebe nege njene bebe, dala je preko 20 miliona lira za restauraciju kolevke iz XVIII veka. Iz braka sa Andrejevim ocem, Škofičem, izašla je nakon 22 godine, a bila je i među prvim javnim ličnostima koja je glasno, u medije, iznela bolnu istinu da je bila žrtva seksualnog zlostavljanja.

Tokom svoje karijere, Đina je bila svestrana umetnica: osim glume, volela je vajarstvo, kao i fotografiju, a objavila je i knjigu „Moja Italija“. Snimila je i ekskluzivni dokumentarac sa Fidelom Kastrom.

Odlično je poznavala svetske političke prilike, a bila je intenzivno uključena u rad italijanskog pokreta Nacionalne italijansko-američke fondacije (NIAF). Ova Fondacija uručila joj je tokom 2008. godine priznanje za životno delo.

Entuzijastična i energična kakva je bila, nije u svom radu zaboravila humanost. Tako je tokom 2013. godine prodala svu svoju kolekciju nakita, a prodati novac usmerila za istraživanja terapije matičnim ćelijama.

Već u poodmaklom starijem dobu, učestvovala je na izborima za evroposlanicu, ali nije uspela da dobije mandat.

Umrla je u dubokoj starosti, u svojoj 95. godini života u bolnici u Rimu.

Tagovi:
Pročitajte još: