fbpx
Your API key has been restricted. You may upgrade your key at https://www.weatherbit.io.

Somborski jevrejin koji je preživeo Holokaust i postao hroničar somborske ratne epohe

Đorđe Lebović

Đorđe Lebović rođen je u Somboru 27. juna 1928. godine. Jedan deo detinjstva proveo je u Somboru, a nakon toga živeo je u Zagrebu. Neposredno pred izbijanje Drugog svetskog rata, vraća se sa majkom u Sombor, odakle će, kao petnaestogodišnjak biti interniran u nacistički logor Aušvic, potom Mathauzen, a naposletku u Saksenhauzen.

Ispostaviće se da je rat, kao i logoraški život, kasnije obeležio čitav život i stvaralaštvo ovog somborskog jevrejina. Nakon završetka rata, vratio se u rodni Sombor, gde praktično nije zatekao nikoga od njegove rodbine, jer su gotovo svi postradali u logorima. Shvativši da u Somboru više nema ni porodicu, ni prijatelje, ni dom, otisnuo se u Beograd. Tamo je već 1947. godine započeo najpre studije na Tehničkom fakultetu, ali ubrzo je shvatio da njegova sreća, ili beg od stvarnosti, leži u – umetnosti i filozofiji. Tako, tokom 1948. godine upisuje filozofiju na Filozofskom fakultetu gde je i diplomirao 1951. godine. Već tokom studija, Lebović se pokazao kao veoma talentovan pisac, hroničar, kritičar i novinar, pa je bio zaposlen kao novinar na Radio Beogradu i u listu „Jež“.

Neposredno nakon završetka studija, imenovan je na funkciju kustosa Muzeja pozorišne umetnosti, gde je za nepune dve godine, koliko je tamo radio, ostavio najobimniji rukopis – „Prva inventarska knjiga Muzeja pozorišne umetnosti u Beogradu“.

Karijera je, od Muzeja, krenula uzvodno. Lebović je od 1955. bio upravnik Letnje pozornice, a od 1960. upravnik beogradskog Izložbenog paviljona. Naposletku, obavljao je funkciju direktora drame u Beogradskom dramskom pozorištu od 1979. do 1981. godine, kada je otišao u invalidsku penziju. Lebović je, osim toga, osnivač i prvi predsednik Udruženja dramskih pisaca Srbije, a jedan je od osnivača Beogradskog kruga.

Tokom čitave svoje karijere bavio se, osim zvaničnih poslova, pisanjem. Pisac introspektivnog, analitičkog duha, ostavio je dela koja su trajno obeležila jugoslovensku dramu XX veka, a posebno je značajno istaći da su njegova dela bazirana najviše na ratnom i postratnom iskustvu, iz ugla čoveka jevrejskog porekla. Napisao je više pozorišnih, radio i televizijskih drama, priča i novela, od kojih su najčuvenije „Nebeski odred“, „Sahrana obično počinje popodne“, „Haleluja“ , „Lutka sa kreveta br. 21“, „Ravangrad 1900“ i „Sentandrejska rapsodija“. Za „Nebeske odrede“ dobio je nagradu na Sterijinom pozorju.

Ipak, najznačajnije delo Lebovićevog opusa svakako predstavlja posthumno objavljeni nedovršeni roman „Semper Idem“. Ovaj roman je od prvog objavljivanja 2005. godine doživeo nekoliko izdanja, a prema mnogim vrhunskim kritičarima „Semper Idem“ predstavlja magnum-opus, testamentarno delo, roman-hroniku o detinjstvu, kanonsko delo savremene (post)jugoslovenske i srpske književnosti.

„Semper Idem“ je svojevrsna oda predratnom Somboru i Zagrebu, sve do, kako je to pisac tačno uočio i imenovao – „Velikog sunovrata“, koji je stigao širenjem nacizma. Uzimajući u obzir činjenicu da je Lebović tokom Drugog svetskog rata izgubio preko 40 članova porodice, a sam preživeo pakao Holokausta, ovo kapitalno delo u kojem nam, iz vizure dečaka, opisuje kako je do sunovrata došlo, uvlači nas u potpuno novu dimenziju i menja nam shvatanja i principe. „Zlo je uvek isto“, veli nam Lebović u romanu, kada retrospektivno posmatra ratove koji su buktali na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih, pa se vraća sećanjem u četrdesete.

Pred sam kraj života, Lebović je, govoreći o romanu koji je u nastajanju, rekao sledeće: „Knjige ne bi bilo da se opet nisam našao u vrtlogu velikog zla, koje sam dobro upoznao pedeset godina ranije“.

Kada se rat u Jugoslaviji zahuktao, Đorđe se sa porodicom preselio u Izrael i tamo je ostao sve do početka dvehiljaditih. Bio je član Evropskog komiteta „Aušvic“ i nosilac ordena poljske vlade za doprinos idejama mira. Upokojio se u Beogradu, 22. septembra 2004. godine, ostavivši nezavršen rukopis „Semper Idem“.

Članovi njegove porodice su takav, nedovršen rukopis, dali na objavljivanje, a roman je doživeo veoma veliku slavu.

Priča koju nam je u romanu ispričao, reaktuelizovana je kada je Narodno pozorište u Somboru postavilo priču kao pozorišni komad, na svojoj večernjoj sceni, u dramatizaciji Gorčina Stojanovića. Predstava koja, sa pauzama, traje gotovo 6 sati, nikoga u sali ne ostavlja ravnodušnim, a igra se kao repertoarska i odnosi mnoge nagrade i priznanja. Somborska publika je zaslužila ovakvo delo – i književno i pozorišno, a Somborac Đorđe Lebović zaslužio je da ga Somborci ne zaborave. Njegova (romansirana) slika Sombora iz tridesetih godina prošlog veka, koju je rečima oslikao u romanu „Semper Idem“ ostaće validno svedočanstvo da je samo „zlo uvek isto“, a da se duh grada ne može ubiti čak ni zločinima u kojima gotovo čitav jedan narod, samo zbog svoje pripadnosti određenoj veri, biva poništen.

Tagovi:
Pročitajte još: